Plavooki dječak

Joanne Harris

 

plavooki-djećak

Roman Joanne Harris koji nimalo ne nalikuje prethodnim romanima, dapače, totalno odudara od njih. Ni po tematici, ni po stilu, niti po ozračju. Ugodno iznenađenje u smislu nečeg drugačijeg od ove autorice romantične Čokolade. Ukratko, radi se o usamljenom muškarcu od četrdesetak godina koji živi virtualni život i svoju maštu, (ili možda istinu), prenosi na svoj blog gdje ima par pratilaca koji su zainteresirani za ono što im o sebi priča, te ostavljaju komentare na objavljeno. Lik djeluje u više navrata poremećeno, ali i dojmljivo, zahvaljujući izvrsnom uratku autorice. Roman je dosta mračan, ali ne i krvoločan kako je to danas jako popularno. Roman je zapravo slika današnje stvarnosti, društvenih mreža i općenito interneta na kojem danonoćno prebivaju izgubljene duše, dakle, na mjestu gdje se mogu predstaviti kako hoće, kako žele i to masovno čine. Pomalo gorak okus ostavlja ovaj roman, ali svakako snažan te je VELIKA PREPORUKA  za čitanje.

Advertisements

Preporuke

Kako tek sada vidim, cijelu prošlu godinu nisam napisla ništa…Mislim, na ovome mjestu.
Iz mnoštva pročitanih knjiga u u 2017 godini, izdvajam dvije: Ja, roman, (Wolfgang Hilbig), u izdanju jednog od rijetkih izdavača u Hrvatskoj koji drži do kvalitete knjiga koje izdaje, a to je Fraktura.
Ovo je roman o kojem ne  želim govoriti, jer spada u onu vrstu romana za koje nemam riječi već ga jedino preporučujem za čitanje ljubiteljima originalne i izuzetno dobre pisane riječi.
Od prethodno pročitanog svakako je i preporuka Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu,  (Ransom Riggs), trilogija, izvanredna, zabavna, prekrasna. Knjiga koja će vas zaokupiti, oduševiti, uvući u neki drugi „čudnovati svijet“ i izazvati u vama želju da je čitate ponovo.  Čarolija!

Ipak, za kraj, ono najbolje, a to je roman SVA RADOSNA MJESTA od J.Niven. Zanimljivo da je svrstavaju u tinejdžersku literaturu, što je totalni promašaj. Prije bih dala savjet da se ne daje u ruke tinejdžerima, a ako je pročitate, saznati će te i zašto. Knjiga koja me ostavila bez daha. Cijelo vrijeme čitanja imala sam osjećaj da trčim utrku života. Ovo je jedna od knjiga koja je od svega za cijelog života pročitanog, među top 10. Pročitajte je.

VICEKONZUL

VICEKONZUL

VR_vicekonzul-115x115

MARGUERITE DURAS

Još jedno, nakon 50 godina, (sramota!), prevedeno remek-djelo od Duras. Moderna forma za doba u kojem je pisan, (1966 godina), može biti malo iznenađenje onima koji su već upoznati s djelima od Duras. Međutim, to važi samo za početni dio romana, a kako dalje čitate, prepoznajete staru dobru Marguerite, njezin originalni, vrhunski stil te ambijent u koji vas lagano i nježno uvuče kao da vam priču šapuće na uho.

Radnja romana počinje sa djevojkom, Kambodžankom, koju majka protjeruje iz doma zbog trudnoće, njezinim lutanjima bespućima Indije, njezinom patnjom kroz gladovanje, prostituciju, bolest, te konačni prijelaz s one strane uma. P.Morgan piše o njoj, zamišlja njezin život, izmišlja njezin život dok se na koncu ne zapitate: da li je ona samo izmišljeni lik u njegovoj spisateljskoj mašti ili doista stvarna osoba? Kako god, mlada žena završava u Calcutti među gubavcima, a daljnje radnje o njoj nema.

Veći dio romana posvećen je dokonim bijelcima koji se i zlopate i uživaju u Calcutti, što zbog jedva im podnošljive klime, sparnih monsuna, vlage, što zbog dokonosti. Jean-Marc H. je vicekonzul koji i čeka i ne čeka premještaj zbog zločina koji je napravio u Lahoreu, zanimljiv lik, tajanstven, nedorečen, skoro kao usputan, no roman po njemu nosi ime. Možda vrijedi istaknuti A.M.Stretter, suprugu jednog od već spomenutih dokonih diplomata, francuskog veleposlanika. Ta žena je opisana i neopisana, kako se uzme, no jedino što je o njoj izvjesno da vrijeme provodi priređujući prijeme i mijenjajući muškarce svako malo, kao i lagana nota melankolije pri opisu njezine osobnosti.

Kroz cijelo djelo za vratom osjećate vreli dah Indije tadašnjeg doba, a ponajviše Calcutte, baš kao da su ta zemlja i taj grad glavni “likovi” romana, a ne mlada Kambodžanska djevojka ili neko od ostalih likova u knjizi.

Nakon ovog romana kod Duras je nastao dugi period nepisanja što se tiče forme romana.

BEZ UTJEHE

 

bezutj.Kazuo Ishiguro Composer

BEZ UTJEHE

Prva pomisao nakon stotinjak stranica romana bila je da je ovaj roman pisan iz čistog užitka samog pisanja, s dušom, bez pretenzija da se svidi kako je to bilo, recimo, sa knjigom Nikad me ne ostavljaj koja je očito pisana za “za publiku”- dakle u cilju popularnosti, uspjeha, itd…Kako to većinom biva kod pisaca, osobito u današnje vrijeme kada smo preplavljeni trash literaturom, a što odmah isključuje da će se ova knjiga svidjeti čitateljicama i čitateljima C.Ahern. N. Roberts ili Pattersona koji su nasrnuli na književnost ne pokucavši prethodno na njezina vrata, jer vrata za njih u istinskoj kvalitetnoj književnosti niti nema.Kako je čitanje dalje odmicalo, dođoh do zaključka da čitam san u snu. I to bi bila moja definicija dojma što ga je na mene ostavio ovaj roman.Radi se o romanu s preko 600 stranica, s glavnim likom slavnim svjetskim muzičarem koji na poziv dolazi u neimenovani grad u Evropi s ciljem da pomogne da se grad uzdigne iz kulturno umjetničke stagnacije u koju je zapao. Međutim, njegova misija ostaje neispunjena, pretvara se u bezbroj smislenih i besmislenih okolnosti koje kao da tu misiju stalno sprečavaju da se ostvari. Likovi niču jedan za drugim, kao i usluge koje svako malo neko od njega traži, a glavni lik-Ryder nalikuje hipnotiziranom čovjeku koji skoro svima redom udovoljava u pomalo nedefiniranim zahtjevima i to upravo u trenucima kada namjerava učiniti nešto drugo važno za njega i njegov boravak u gradu.Vrlo brzo se nađoh u zanosu ozračjem romana kao i karakterom dotičnog Rydera.Ryder zausti, ali ne izgovori kada je to najpotrebnije. Napravi korak, pa stane kada je akcija neophodna. Počne suosjećati sa drugim bićem u nečemu, a onda se okrene samome sebi, te to biće nestaje iz njegovih misli i osjećaja u tren. On naumi jedno, ali uskoro shvati da radi nešto posve drugo na zahtjev nekog trećeg, itd…Odaje dojam potpune bezosjećajnosti u jednom trenutku, a već u drugom iskazuje brižnost za nečiju nevolju, ali se, kao u krugu, stalno vraća na važnost samog sebe, svoje misije koja, kako roman odmiče, polako postaje apstrakcija. Na trenutak se javi asocijacija na Kafku i njegovo djelo, međutim, nije to to. Ovaj roman nosi u sebi neku čudnu originalnost koju ni pri zatvaranju knjige ne mogoh definirati. Osim dojma već spomenutog na početku, a to je – u snu san, što samo po sebi nije nikakava definicija originalnosti ovog romana već, kako već rekoh, dojam. Kao da je Ishiguro imao sposobnost promatrati nečiji san i pomno ga nakon toga opisao. Zašto roman nosi naziv BEZ UTJEHE prosudite sami uz moju toplu preporuku da se upustite u čitanje ovog romana.

Ima tu još jedna mogućnost tumačenja koja stoji iza ovog djela. Ne opisuje li Ishiguro zapravo sam život, čovjeka i njegov put ka ispunjenju nekog zamišljenog cilja ili izvršavanja bilo kojeg zadatka te sve ono što se na tome putu, tj. životu svakodnevno i događa.I sve one prepreke koje se nađu na tome putu, sve neizgovorene riječi koje su trebale biti izgovorene u određenom času, korake koje je trebalo poduzeti, ljude na koje je trebalo obratiti pažnju kad im je to bilo potrebno, ljude koje je trebalo ignorirati također, okolnosti u koje nesvjesno upadamo, a pri svemu tome, (ipak,ah ipak!), držeći vlastiti EGO u prvom planu.

 

 

ISPOVIJEDI MASKE

ISPOVIJEDI MASKE
YUKIO MISHIMA (1925-1970)

„Čekao sam da mi nešto ili neko učini uslugu i ubije me. A ovo je, u završnom razmatranju, isto kao da sam rekao da čekam da mi nešto ili neko učini uslugu i održi me na životu.“

Sudeći prema Mishiminoj autobiografskoj knjizi, iz koje je i izdvojena gornja rečenica, čini se da mu je cijeli život tekao tako, u tome neizvjesnom, pomalo apstraktnom isčekivanju spasa, pa bila to smrt ili smisao koji će mu dati mir.
Fanatični poklonik cara i svega tradicionalnog vezano za svoju zemlju-Japan, aktivan u određenim periodima, potpuno pasivan, u drugim,(gledano s vana), a s druge strane usamljenik, izopćenik sam sebi, pa tako i društvu-svojom homoseksualnošću i pretjeranoj sklonosti sadizmu koji ga je koliko uzbuđivao , toliko dovodio do sumanutosti kako unutra tako i na van. Potom naglašeno pridavanje značenja tjelesnom u estetskom smislu što mu je obilježavalo cijeli život. Kroz cijeli roman se osjeti nepatvorena iskrenost koju razotkriva o samom sebi, svome životu, svojim razmišljanjima. Njegovo spisateljsko umijeće je kvalitetno, ali ostavlja težinu za sobom pri čitanju, a osobito kada se knjiga zatvori. Pitate se, ko je čovjek iza djela, mada djelo samo govori gotovo sve.Naziv Ispovijedi maske posve je prikladan zbog rane spoznaje da samo pod maskom može nekako funkcionirati u društvu koje osuđuje homoseksualnost ili je ignorira.
Tek s pojavom žene u njegovom životu, on ispisuje nešto drugačije,ali i dalje vrhunske dijelove romana i možda baš u tom dijelu se najviše otkriva: žudnja za ljubavlju, te dokaz da ipak može osjetiti i pružiti emocije drugom ljudskom biću kao i samome sebi. No u ovom slučaju ne na klasičan način muškarac-žena već na jednoj dubljoj razini. Roman je pisao kao dvadesetpetogodišnjak što djelu daje još više na kvaliteti i značenju, obzirom da je fascinantno kako jedan tako mladi muškarac u sebi nosi toliko zrelosti, dubokog promišljanja o sebi, svojoj nutrini, svjesnosti o tome ko je i što je. Ispovijedi maske je jedno o najznačajnijih djela japanske književnosti, vrijedno poštovanja i divljenja, kako u umjetničkom tako i u bilo kojem drugom smislu. Uostalom, kao i druga Mishimina djela.
Roman je čitan prije više od tri godine, te ovaj osvrt nije pisan pod prvim dojmom nakon čitanja, što ima svoje dobre i one malo manje dobre strane. Preporučeno!

ISPRAZNOST IZMEĐU DVIJU KORICA KNJIGA

ISPRAZNOST IZMEĐU DVIJU KORICA KNJIGA

BOLESNA LITERATURA

TRASH LITERATURA

ILI KAKO JE VEĆ NAZOVETE

Upravo čitam Bez utjehe.K.Ishiguro. Osim naslova koji ima poveznice s onim što želim reći, roman sam po sebi nije tema ovog promišljanja. Na koncu, uvijek utjehe ima, dobro je vjerovati u to:)Već dugo smo preplavljeni popularnom literaturom s krvoločnim, nasilnim ili bljutavo lošim ljubavnim temama, da ne nabrajam dalje. Osobito je ženski svijet opčinjen tom nazovi literaturom,sramotom zapravo za književnost, a kada kažem književnost, tada mislim, naravno, na esenciju književnosti, umjetnosti, kvalitete, itd… Ostavljajući prije izvjesnog vremena komentar na jednom blogu sličan gore napisanom, dobih odgovor: da su, npr. knjige pune nasilja, krvi i slično, da su, dakle, poučne,da iz njih možemo naučiti kako biti spreman na nešto takvo…Rekoh joj da takve knjige, a i filmovi samo raspaljuju maštu bolesnih umova u što se možemo uvjeriti čim pogledamo vijesti na internetu ili televiziji, čim se osvrnemo oko sebe gledajući iz šire perspektive. Novinari su zaduženi za takve stvari, a ne spisatelji, zar ne? Pitam se da li je dotična blogerica razmislila uopće kome može pomoći detaljan opis silovanja, ubijanja ili obmana o uvijek sretnim, (dobro, tu i tamo nesretnim), ljubavnim krajevima, idealnim-nepostojećim-vezama, preljubima i slično. No eto! Mase su gladne adrenalina, jer ga nemaju u vlastitim životima. Mase su ovce koje pasu takve stvari, hrane se njima,popunjavaju praznine otrovno modificiranom “književnošću” kao genetski modificiranom hranom, a i sama psihologija mase govori sama za sebe sve. Naravno, da je u srži cijele stvari novac, komercijala koja pali i žari. Blago onima koji nemaju dovoljne mašte, a žele ubijati, razarati, silovati, pljačkati… Samo posegnu za prvom knjigom u izlogu, jer su izlozi preplavljeni takvim knjigama. Ili izaberu film na prvu ruku, jer teško će naći neki koji ne sadrži bar jedno zlodjelo, a posve lagano one druge. I eto im gotove stvari, samo još prijeći na djelo.Ne radi se o tome da o takvim stvarima treba da se šuti, radi se o zalaženju u detalje bolesnih umova, radi se o tome da su moderni “pisci” preuzeli ulogu novinara, te je proširili do neviđenih razmjera.No utjehe ima. Još uvijek se tu i tamo pojavi kvalitetan roman koji nije kopija kopije nekog već davno napisanog romana, koji obogaćuje duh i širi vidike, koji nadahnjuje, unosi zdravu radost u život, te podsjeti na to što jeste sama esencija književnosti, umjetnosti i vrijednosti u našim životima.Prosjek prividno, (ili možda doslovno?), vlada svijetom. Prosječni umovi, bolesni umovi, umovi koji se hrane lošom literaturom, a uzgred bogato hrane i one koji je pišu.A one koji pišu…Pa vrlo su rijetki postali oni koji ne pišu. Uzmimo samo jedan primjer, ovdje u Hrvatskoj.M. V. R  je vlasnica izdavačke kuće.Godinama i godinama se čekao prijevod 1Q84-Murakami, obećavao se prijevod…Nije stizao. Srbija je odmah prevela knjigu i to je vrlo kvalitetan prijevod Nataše Tomić. Što za to vrijeme radi M. V. R. dok joj stižu masovni upiti o prijevodu. Ona piše knjige…Kakve knjige? Pročitajte bar jednu.Započela sam jednu i zaprepastila se po tko zna koji put, koliko netko može loše pisati iliti škrabati.U međuvremenu, ona dakle troši resurse na svoje škrabotine na uštrb kvalitetne književnosti u svijetu davno prevedene, koja je, uzgred rečeno, samo jedan primjer-Murakami. No ni to ne pomaže, jer i pored smeća kojima su knjižare natrpane, dolazi do propasti izdavačkih kuća, te se u očaju udružuju ne bi li spasili živu glavu ne učeći ništa iz prethodnih grešaka, nastavljaju po starom. Uz par izuzetaka.Ali navedena gospođa je samo jedna u nizu. Što reći o Vlatki Pokos? Pa žena je ostala bez sponzora,(bivšeg supruga), shvaćam je.Sada je to opet riječ o trash literaturi. Još 2010 Nacional je naveo neke od njih: Simona Gotovac-Ante Gotovac, Marko Grubnić, Nives Drpić, itd…Ne, ovi navedeni se ne bave doslovnim krvoločnim opisima…To su više tračerske knjige, žalopojke, nabildanih tematika slavnih u Hr…I kako piše Nacional: “…uz propagandnu mašineriju, najčešće novinskog izdavača koji je objavio knjigu, te prodaju na kioscima, takve knjige se prodaju vrlo dobro, što puno govori o čitateljskoj publici”. Naslov spomenutog teksta je ISPRAZNOST IZMEĐU DVIJU KORICA KNJIGA.Doista vrijedi pročitati taj tekst na stranicama http://arhiva.nacional.hr sada da se vratimo roman Bez utjehe, samo na čas.Čitam po internetu recenzije ljudi koji su se očito pogubili pri dodiru sa istinski vrijednom književnošću. Govore o besmislu knjige, o pisanju toga romana na račun stare slave K.  Ishigura, o dosadi, itd…Našla sam i par umjereno dobrih recenzija.Doista ih mogu shvatiti.Pričat će mi o okusu…Kakvom bolesnom ukusu kad se uzme u obzir sve gore navedeno, od knjiga prepunih nasilja do trash literature?Tu nije u pitanju ukus već mentalni sklop čitatelja.

STRASTVENA ČITATELJICA

Lisa Bu

Fotografija od Knjigeraj.

Strastvena čitateljica
Dvije sam godine trenirala gimnastiku u Hunanu, u Kini, tijekom 1970-ih. Dok sam još bila u prvom razredu, vlada me željela priključiti sportskoj školi – svi troškovi plaćeni. Ali, moja majka-tigrica rekla je: „Ne.“ Moji su roditelji željeli da postanem inženjerka, poput njih. Pošto su preživjeli Kulturnu revoluciju, čvrsto su vjerovali da postoji samo jedan siguran put k sreći: Siguran i dobro plaćen posao. Nije važno volim li posao ili ne.Međutim, moj je san bio da postanem kineska operna pjevačica. Ovo sam ja za svojim zamišljenim glasovirom. Operna pjevačica mora rano početi vježbati kako bi naučila akrobatiku, pa sam ja poduzela sve što sam mogla da bih krenula u opernu školu. Čak sam i pisala školskom ravnatelju i voditelju jedne radijske emisije. Ali, nikome od odraslih ta se zamisao nije svidjela. Nitko od odraslih nije vjerovao da sam ozbiljna. Samo su me prijatelji podržali, ali bili su djeca, jednako nemoćni kao što sam i ja bila. U 15. sam godini znala da sam prestara da to postanem. Moj se san nikad neće ostvariti. Bojala sam se da će do konca svoga života neka drugorazredna sreća biti najbolje čemu se mogu nadati.Ali, to je tako nepravedno. I tako sam odlučila pronaći drugi poziv. Nikoga da me pouči? Dobro. Okrenula sam se knjigama…Svoju sam glad za roditeljskim savjetom zadovoljila knjigom skupine pisaca i glazbenika. [„Suglasje u obitelji Fou Leia“]Pronašla sam uzor neovisne žene, dok konfucijanska tradicija zahtijeva poslušnost. [„Jane Eyre“]Iz ove sam knjige naučila biti učinkovita. [„Popust na količinu“]A na studij u inozemstvu inspiriralo me čitanje ove.[„Sanmaova sabrana djela“ (alias Echo Chan)] [„Pouke iz povijesti“, Nan Huaijina]U SAD sam stigla 1995. I koje sam knjige ovdje prve pročitala? Knjige zabranjene u Kini, naravno. „Dobra zemlja“ piše o životu na kineskom selu. Neprimjereno za propagandu. Shvaćam. Biblija je zanimljiva, ali neobična. (Smijeh) To je tema za neki drugi dan. No, peta mi je zapovijed bila poput objave: „Poštuj oca i majku.“ „Poštovanje“, rekla sam. „To je toliko različito, i bolje – od poslušnosti.“ I tako ona postaje moj alat pri izvlačenju iz te konfucijanske zamke krivnje i obnavljanju mog odnosa s roditeljima.Susret s novom kulturom začeo je i moju naviku komparativnog čitanja. Ono pruža brojne uvide. Primjerice, ovaj mi je zemljovid isprva bio malo „pomaknut“, jer ovo je ono s čime odrastaju kineska djeca. Nikad mi nije palo na pamet da Kina ne mora biti u središtu svijeta. Zemljovid je, zapravo, nečije gledište. Komparativno čitanje, ustvari, nije ništa novo. Uobičajena je to praksa u akademskom svijetu. Postoje čak i polja istraživanja poput komparativnih religija i komparativne književnosti.Uspoređivanje i suprotstavljanje pruža učenicima potpunije razumijevanje teme. Zato sam mislila… Ako komparativno čitanje pomaže u istraživanju, zašto ne raditi isto i u svakodnevnom životu? I tako sam počela čitati knjige u parovima. One mogu biti o ljudima… [„Benjamin Franklin“, Waltera Isaacsona] [„John Adams“, Davida McCullougha] … sudionicima istog događaja. Ili o prijateljima koji dijele zajednička iskustva. [„Osobna povijest“, Katharine Graham] [„Snježna gruda: Warren Buffett i posao življenja“, Alice Schroeder] Uspoređujem i iste priče u različitim žanrovima… (Smijeh) [„Biblija kralja Jamesa“] [„Janje“, Christophera Moorea] … ili slične priče iz različitih kultura, kao što je Joseph Campbell učinio u svojoj čudesnoj knjizi. [„Moć mita“, Josepha Campbella] Primjerice, i Krist i Buddha prošli su kroz tri iskušenja. Za Krista, iskušenja su gospodarska, politička i duhovna. Za Buddhu, sva su ona psihološka: požuda, strah i društvena obveza… Zanimljivo.Stoga, ako poznajete strani jezik, zabavno je čitati svoje omiljene knjige na dva jezika. [„Put Chuang Tzua“, Thomasa Mertona] [„Tao: Put vodotoka“, Alana Wattsa] Umjesto da se izgubim u prijevodu, našla sam štošta vrijednog za sebe. Primjerice, kroz prijevod sam uvidjela da „sreća“ na kineskom doslovno znači „brza radost“. Hu! „Nevjesta“ na kineskom doslovno znači „Nova majka“. U-u! (Smijeh)Knjige za mene predstavljaju čarobna vrata prema povezivanju s ljudima iz prošlosti i iz sadašnjosti. Znam da se više nikad neću osjećati usamljenom ili nemoćnom. Kad vam se snovi raspadnu, doista nije ništa u usporedbi s onime što su mnogi drugi propatili. Počela sam vjerovati da jedina svrha sna nije u tome da se on obistini. Njegova najvažnija svrha je u tome da nas spoji s onime odakle snovi dolaze. Odakle strast dolazi! Odakle sreća dolazi! Čak vam i uništeni snovi to mogu dati.Zbog knjiga sam danas ovdje, sretna, živim sa svrhom i s jasnoćom, većinu vremena. Neka knjige budu uvijek s vama!